Čim sam vidjela obavijest za izlet u Bosnu i dvije planinarske ture po Bjelašnici i Visočici, znala sam to je to, tako ću provesti produženi vikend za Dan državnosti.
Već prije izlaska sunca, u petak 30.5., tri su se automobila registracija Koprivnica, Karlovac i Zagreb uputila prema Bosni, točnije najprije prema “prvoj stanici” – benzinskoj u Bosanskoj Gradiški gdje smo se svi trebali okupiti, upoznati (koji se prije nisu znali) i naravno popiti prvu jutarnju kavu. Već tada se vidjelo da je ekipa vesela te da će biti lijep i sunčan dan, idealan za prvu od dvije planinarske ture- planinu Bjelašnicu i vrh Obalj (1896 m/nv).
Ekipa iz Splita nam se pridružuje nedaleko od početka današnje planinarske rute, blizu sela Umoljani. Tu smo parkirali, pomolili se i zazvali bl. Piera Giorgia Frassatija za sretno i sigurno planinarenje. Vrlo brzo stižemo do Umoljana gdje nas već kod prve kuće dočekuje nasmijana starija gospođa i mnoštvo pletenih šarenih kapa, rukavica, priglavki te čajeva za različite zdravstvene tegobe. Ulazimo u razgovor sa simpatičnom bakicom te se već tu dalo naslutiti da će lajt motiv ovog izleta biti zastajkivanje, divljenje i ‘uzimanje vremena’ da otkrijemo, upoznamo i doživimo život domaćeg stanovništva koji živi u skladu s prirodom na ovim većim nadmorskim visinama.
Nastavljamo planinarenje te nam pravi poticaj daje naša voditeljica izleta Bruna sa informacijom da ako samo malo požurimo, mogli bi još stići na pite u selu Lukomir (hrana je bila drugi lajt motiv ovog izleta🤷♀️).
Uz veselu atmosferu i povremene stanke za uživanje u pogledu i odmor, stižemo na vrh Obalj. Iako je baš jako puhalo, nije nam bilo teško ostati malo duže kako bi upijali pogled na ostale bosanske planine u čijoj smo ljepoti imali priliku uživati. Moram priznati da se ja osobno nisam prije puta previše upoznala sa planinama koje ćemo proći na ovom izletu već sam se odlučila samo prepustiti i uživati.
Iz tog razloga tada nisam ni bila svjesna da nasuprotna planina koja nam je bila ko na dlanu predstavlja sutrašnji izazov – planinu Visočicu. Grebenska ruta i 6 vrhova su čekali da ih ova mala ekipica sutra osvoji. Nakon vrha Obalj, spuštamo se do sela Lukomir, najvišeg naseljenog mjesta u BiH. I ovdje nailazimo na bakice koje prodaju ispletene kape i rukavice te slijedi druga tura kupnje istih. Također, uspijevamo uhvatiti i posljednje pite u lokalnoj gostionici (zeljanica je bila preukusna) te potom nastavljamo sa planinarenjem. Ostatak kružne ture prolazi kroz bogatiju vegetaciju, šumu te naposlijetku dolinu na čijem kraju ponovno stižemo do naše početne točke i bakice u Umoljanima kod koje ponovno praznimo novčanike i završavamo današnje planinarenje.😅 Oko 19 h stižemo u planinarski dom gdje su nam zaista ljubazni domaćini pripremili ukusnu večeru i pravi bosanski desert- tulumbu. Dio ekipe se još ostaje družiti i igrati društvene igre, a ja odlazim napuniti baterije za sutrašnji hike- planinu Visočicu.
Moram priznati da mi je tura drugog dana po Visočici od samog početka ipak bila malo draža. Stoga mi i nije bio toliko težak zaista strmi uspon do prvog vrha Parića (1941 m/nv) od bivka “Zoran Šimić” gdje smo napravili podužu stanku. Na vrhu Parić smo se zadržali 10ak minuta ležeći na travi u tišini i uživajući u predivnom pogledu na ostale planine. Uskoro dobivamo znak da je vrijeme da krenemo prema drugom vrhu Đetelašu. Čim sam ja shvatila da je Bruna krenula u smjeru grebena, meni, neiskusnoj planinarki, kroz glavu prolazi ooh jesam li se precijenila kad sam se prijavila za ovo planinarenje. No bez puno razmišljanja krećem pratiti ostale ispred sebe, ionako mi sad nema nazad. 🤷♀️
No, već nakon 50 metara mi prođe misao – iako su i s lijeve i desne strane provalije, a ja hodam uskom stazicom- ovo zapravo uopće nije strašno, a iz daljine su mi se te visine i provalije činile zaista zastrašujućima. I prođe mi kroz glavu da je tako i sa svim stvarima u životu, sve se čini strašnim dok se ne odvažiš i ne kreneš.
Stižemo do Đetelaša, a nakon njega i do vrha Vito (1960 m/nv) gdje radimo dužu pauzu, jedemo, zafrkavamo se i polako sprijateljujemo sa psima lutalicama koji su se tu našli. Odmor na ovome vrhu mi je uz kasniji spust kroz šumu bio jedan od dražih trenutaka toga dana. Nastavljamo prema sljedećim vrhovima – Velikom i Malom brdu te napokon do posljednjeg 6. vrha Drstva. Slijedi spust i još puno lijepih doživljaja i pogleda, no priznajem da sam tada već osjećala koljena i jedva sam čekala da stignemo u planinarski dom.
Treći dan se rano budimo, doručkujemo te odlazimo na zaista predivnu misu u katedrali Presvetog Srca Isusova u Sarajevu. Nakon mise dijelimo se na grupicu koja luta uličicama baščaršije te na ekipu koja je jedva dočekala popiti tursku kafu i uživati u laganijem tempu.
A, kad su svi suveniri kupljeni, kafe ispijene, ćevapi pojedeni i fotografije uslikane, bilo je vrijeme za polazak kući i sabiranje dojmova ovog raznolikog putovanja u posebnoj Bosni. ❤️
Autor: Matea Pauković
