Vikend 22. i 23. ožujka krenula sam na svoj prvi izlet preko udruge X. U pet ujutro Jurja me skupila Damjanovim autom te smo se zaputile skupiti i ostale putnice. U naš auto ušle su Marta i Ana te smo odmah krenule sa pričom o planinarenju i životu kojeg vodimo. Kako smo odmicale od Zagreba, tako su se cure više otvarale. Ubrzo sam doznala da je Marta bila na misiji u Tanzaniji, što me iznenadilo jer sam u zadnje vrijeme intenzivno počela razmišljati o odlasku na volontiranje. Još jednom sam se uvjerila da Bog zaista stavlja prave ljude u pravo vrijeme u naš život. Ništa nije slučajno. On nas vodi kako bismo išli putem koji je predodredio za nas. Kad smo napokon skužile kako se pali radio u Damjanovom autu, svaka od nas jedva je čekala da na red dođe njena muzička želja. Toliko smo se uživile u atmosferu putovanja uz pozadinsku glazbu da smo profulale skretanje s autoceste. Odlično, kasniti ćemo… U žurbi smo se vraćale na pravi put, a pri dolasku nas je iznenadila činjenica da ipak nismo posljednji auto koji stiže na početnu lokaciju.
Nedugo zatim upoznala sam još ljudi, a svi do reda činili su se vedrog i avanturističkog duha. Marta je ponovno krenula pričati o Kolajni ljubavi te pokazivati slike s volontiranja u Africi, a ja sam se sve više zaljubljivala u pomisao da bih jednog dana ja mogla biti tamo. Kako je vrijeme odmicalo, Jurja je predložila da višak stvari koje bi nam smetale tijekom planinarenja ostavimo u autu, tako da sam se brzo zaputila s njom prema Damjanovom autu. U toj žurbi nisam primijetila da je moj ruksak ostao otkopčan. Tek kad sam došla do auta primijetila sam svoj otkopčani ruksak, ali nije mi na pamet palo da sam nešto putem mogla izgubiti…
Već pri polasku na planinarenje, pogled prema Splitu i moru bio je predivan. Iako nas je vjetar dobro šibao po licu, imala sam sreće da mi je Ema posudila traku za kosu koja je utoplila moje uši. Moja roza kabanica i tisuću slojeva koje sam odjenula dobro su me štitili od vjetra, tako da mi ni u jednom periodu nije bilo hladno. Iako staza nije bila prezahtjevna, nezahvalno je bilo to dalmatinsko kamenje zbog kojeg si dobro morao paziti kako gaziš.
Nije dugo trebalo da dođemo do crkvice gdje smo prisustvovali misi. Iznenadila me količina dobrih pjevača u crkvici s predivnom akustikom. Trudila sam se ispratiti njihove predivne glasove, ali ipak su nadmašili moje sposobnosti. U crkvici je lagano postajalo hladno te sam jedva čekala da dođemo do kućice gdje bismo se mogli ugrijati, ali svećenik nije prestajao pričati. Simpatičan čovjek, ali kad je na kraju mise tražio da mu puste Thompsona, mislila sam da ću se pretvoriti u santu leda te da će me čekićem morati vraćati u početno stanje. Na kraju mise posegnula sam u svoj ruksak kako bih potražila novčanik te ostavila milodar, ali njega nije bilo. Ubrzo mi je u glavi odjeknula scena mog otkopčanog ruksaka te sam točno znala koja ruta je potencijalno mjesto gubitka mog novčanika.
Nakon što smo se ugrijali i okrjepili u toploj kućici s kaminom i nakon što je svećeniku uslišana glazbena želja, nastavili smo s planinarenjem. Ruta nam je ovoga puta dopustila da pričamo, tako da smo se udubili u razgovore i saznali nešto više jedni o drugima. Rekla bih ponešto o ljudima koji su mi ostali u pamćenju, ali mislim da ne bi bilo fer dijeliti njihove priče ovako javno. Svakako ću se sjećati i osjećaja koje su planinari proizveli u meni tijekom naših razgovora. Divni su to neki ljudi kad mogu u meni proizvesti takve prekrasne emocije!
Napokon smo stigli i do Orlovog gnijezda, planinarskog skloništa odakle se vidi predivan pogled prema Kaštelima i Splitu. Od tud smo se uputili dolje prema autima, a meni je tad u glavi bio samo moj novčanik. Nije mi bilo jasno kako sam toliko mirna po pitanju gubitka svih svojih dokumenata i casha, ali duboko u sebi kao da sam znala da ću pronaći taj novčanik. Kad smo se spustili do auta, bilo mi je žao što sam morala cure zaposliti da idu samnom do početne lokacije kako bismo tragale za mojim novčanikom. Bogu hvala da sam ga na kraju uspjela pronaći!
Iako smo zadnje došle u planinarski dom Putalj, brzo smo se smjestile i popile pivkana. Definitivno jedan od highlightova večeri bio je taj grah s kobasom. Kad sam probala prvi zalogaj, nisam više ništa čula oko sebe. Svijet je u potpunosti izblijedio. Ostali smo samo grah i ja u prostoriji. Moji okusni pupoljci potiho su uživali u svim tim okusima. Kruhom sam pomela i zadnju kap graha, a onda je svijet ispred mene ponovno oživio. S obzirom da sam tada nula posto bila uključena u razgovore ljudi, njihov smijeh postao mi je preglasan, pa sam iskoristila priliku da se zaletim pod tuš dok ga još nitko nije otkrio. Nakon toplog obroka, topli tuš. Apsolutno drugi highlight večeri. I tako, sva friška uputim se među ljude. Naručujem drugog pivkana i krajičkom oka pratim hoće li itko otkopčati torbu te gitare koja je bila naslonjena na zid. I tako smo došli do zadnjeg highlighta te večeri kad sam se priključila stolu gdje se sviralo i pjevalo. Naravno, ne bih ja bila ja da ne otmem gitaru i zasviram pokoju tužaljku. Dobro, dobro, nisam skroz ubila atmosferu jer sam se stvarno trudila prisjetiti ponekih Ex-YU veselih hitova. Za drugim stolom čuo se žamor i glasan smijeh dok se vodila tema o muško ženskim odnosima. Navodno sam propustila dosta dobre teme, pa mi je bilo malo žao što nisam mogla biti na dva mjesta istovremeno.
Uskoro smo legli, a san mi je cijelu noć kvarilo nečije hrkanje i hladnoća. Dvije deke i vreća za spavanje nisu bile dovoljne za onu zimu tamo. Tako sam se sva neispavana probudila ujutro, brzinski obukla, oprala zube i svezala taj rep. Nakon doručka, uzeli smo stvari te se uputili autima na misu. Nas četiri smo se opet opustile uz glazbu te ponovno profulale skretanje. Jadna glazba, optužile smo ju da krade fokus u vožnji. Iako smo zakasnile na misu, propovijed je bila fenomenalna. Svećenik je govorio o prispodobi o smokvi zasađenoj u vinogradu iz Lukinog evanđelja:
»Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ’Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ’Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’«
Kakva prispodoba. A tek kakva je to propovijed bila! Svećenik je govorio o posredniku između Oca i nas, o Isusu koji nam daje toliko prilika da donesemo plodove na ovaj svijet. On ne odustaje od nas čak i onda kad mi odustanemo od samih sebe. Stavlja pred nas razne kušnje kako bi nam dopustio sazrijevanje. Ističe kako je važno u kušnji ne posustati. Ne propasti. Ne klonuti duhom… A ono što nas može održati je svijest o tome da kroz kušnje duhovno rastemo. A s duhovnim rastom, bliže smo Njemu. Ma daj mi onda još kušnji Kriste, da budem s Tobom i donesem obilja na ovaj svijet. Jer bilo bi me sram doći pred Tebe praznih ruku.
Taman kad sam pomislila da je ovo bilo sve od izleta, nakon pizzerije uputile smo se autoputom prema Zagrebu. Tek što smo se udubile u razgovor, auto je zatrokirao kao da je Jurja loše promijenila brzinu. To je bilo čudno jer je auto bio automatik… Izignorirale smo taj čudni moment i nastavile voziti dalje. Zabrinule smo se tek kad se to ponovilo tri puta zaredom, pa je Jurja stala na zaustavnoj traci. Auto se više
nije mogao upaliti. Očekivala sam da će mi se ovo desiti nekad u životu, ali najmanje sam se nadala da će to biti ta nedjelja. Kažu da kad se najmanje nadaš, dogodi se. Pa hoće li se to ikad dogoditi s ljubavlju? Izgleda da se nisam dovoljno malo nadala vezano uz nju. Sve u svemu, na autocesti malo izvan Splita, stajale su četiri djevojke u starom Fordu i pitale se što sad učiniti. Cijela WhatsApp grupa brzo je intervenirala. Brunin tata poznavao je čovjeka koji vozi šlep službu, tako da smo ih pričekale da skupe Damjanov auto. Dvije od nas skrpale su se u jedan auto naših planinara koji je bio prolazio putem. Bruna, Jurja i ja ostale smo čekati šlep službu te je vrlo brzo stigao Brunin tata sa prijateljem vozačem šlepera. Nedugo zatim došla je i Lorena te smo nas tri bile u sigurnoj vožnji prema Zagrebu, dok je Damjanov auto putovao prema Splitu. Tako je završio moj prvi izlet s X-om. Dan danas nemam pojma što je bilo s tim autom. Čiča miča, gotova je priča.
Autor: Laura
