Hvaljen Isus i Marija! Prije svega želim izraziti zahvalnost udruzi X koja me je 5 do 12 primila na planinarski križni put prema vrhu Kijevski Bat. Prvi put sam sudjelovao na nečem sličnom, izuzev međugorskog Križevca, i imam samo riječi hvale za cijelu organizaciju. Sve je bilo na vrlo visokoj razini, od početnih informacija preko vođenja cijelog križnog puta do izvrsno isplaniranog vremena za ovakvu vrstu aktivnosti.
Sami križni put mi je i inače jedna od najdražih pobožnosti, a ovaj mi se posebno svidio zbog razmatranja hrvatske povijesti kroz stoljeća i zbog samog penjanja koje iziskuje određenu vrstu trpljenja. Iako nismo imali križ, jednim dijelom križnog puta nosio sam hrvatsku zastavu i osjećao sam da nosim križ jer sam kroz nju osjetio težinu svih križeva koje je naš narod podnio na ovim prostorima, posebno u prethodnom stoljeću. Kroz cijelo putovanje bilo je dovoljno vremena za razmatranje Kristove muke, za razmatranje muke naših predaka te za upoznavanje i razgovor s ljudima koji dijele slične vrijednosti i svjetonazore. Posebno mi je drago što je službeni dio završio večerom Gospodnjom, a onda da nam je On providio restoran i za “ljudsku” večeru i dijeljenje dojmova. Osim blage upale mišića nosim sa sobom i pregršt lijepih trenutaka i prizora i jedva čekam da gojzerice više ne budu nove kao ovaj put. Još jednom se zahvaljujem cijeloj udruzi X i završavam sa citatom moga imenjaka, svetog Pier Giorgia Frassatija, koji je bio strastveni zaljubljenik u planine i u Boga: Svakim danom moja ljubav prema planinama sve više raste. Kad bi mi studij dopuštao, provodio bih cijele dane u planinama razmišljajući o Stvoriteljevoj veličini na tom čistom zraku.
Božji blagoslov svima i pozdrav iz Splita!
Autor: Jurica Šućur
Prema kalendaru izleta Udruge X za 2026. godinu, 21. ožujka bio je rezerviran za Planinarski križni put na Kijevskom batu. Mnogi članovi udruge i sudionici izleta možda nikad nisu ni čuli za navedeni 1.206 metara visoki vrh iznad samog mjesta Kijevo (po kojemu i nosi ime), a koji se smjestio nasuprot daleko poznatije Dinare, najviše hrvatske planine.
Ipak, predivan pogled koji se s njega pruža na sve četiri strane svijeta, prognozirano suho (i na trenutke i sunčano) vrijeme na sam dan proljetnog ekvinocija, kao i spoznaja da se na X-ovim izletima uvijek nađe super ekipa sigurno su ljudima bili izrazito privlačan element prilikom odlučivanja o tome hoće li ispuniti obrazac za prijavu poslan u veliku grupu X-a.
Na križnom putu sudjelovalo je čak 75 ljudi, što ovaj izlet čini najvećim X-ovim izletom dosad. Da s logističke strane sve prođe kako treba pobrinuli su se naši dragi vodiči – Nikola i Bruna.
Dvadesetak automobila s članovima udruge, u ranu zoru te subote iz Zagreba, glavnog grada svih Hrvata, uputilo se preko (djelomice) snježne Like do Dalmacije, kolijevke hrvatske državnosti. Prošavši kroz Knin, stigli smo do Kijeva, stanovništvom malenog, ali ponosnog hrvatskog sela u južnom zaleđu Knina. Dio sudionika došao je i iz Splita.
Kijevo je sve do Domovinskog rata bilo najveće naselje s hrvatskom većinom u nekadašnjoj općini Knin, ali u kolovozu 1991. ostalo je bez Hrvata. Srpski agresor okupirao je selo i potpuno ga spalio, a sve stanovništvo protjerao. Povratak kijevljanskih Hrvata u svoje domove uslijedio je nakon što je selo oslobođeno pobjedonosnom Olujom četiri godine kasnije. Uz to posljednje stradanje, selo i njegovi stanovnici teške dane proživljavali su i u oba svjetska rata.
Svi zajedno smo se okupili oko 10 sati u središtu Kijeva kod igrališta, na 475 metara nadmorske visine, što znači da smo do vrha morali savladati nešto više od 700 m nadmorske visine. U tih 5,5 kilometara hoda smješteno je 14 postaja križnog puta.
Osim što smo se na postajama i hodajući između njih prisjetili Kristove muke, od osude na smrt do polaganja tijela u grob, prisjetili smo se i križnog puta hrvatske povijesti. S obzirom da hod hrvatskog naroda s Kristom traje već 14 stoljeća (prošlo je 14 stoljeća od početka pokrštavanja Hrvata) svaka postaja predstavljala je jedno stoljeće tog putovanja. Na svakoj postaji, netko od sudionika pročitao je kratki tekst o događajima iz naše nacionalne povijesti koji su se dogodili u stoljeću koje postaja predstavlja. Kroz te silne godine, hrvatski narod je uvijek bio uz Krista, a Krist uz njega. S Njime je dijelio dobro i zlo, uspone i padove, popust Krista bio mučen i razapinjan, da bi u predvečerje 20. stoljeća konačno ostvario višestoljetni san o uskrsnuću svoje neovisne države.
Staza započinje laganim tempom na vrlo blagom terenu. Na samom početku, usko grlo predstavljaju ljestve pomoću kojih se prelazi ograda koja označava ulazak u lovno područje. Ipak, uskoro je blagi teren križnog puta prešao u klisuraste strmine Kijevskog Bata. Kako smo se penjali sve više i više ka vrhu, tako nam je sve češće i češće zastajao dah od predivnog pogleda koji se pružao na selo Kijevo i čitavo južno zaleđe Knina. Jasno, porastom nadmorske visine i vegetacija je postala sve ogoljenija pa smo na svojoj koži mogli osjetiti hladan (i opjevan) planinski vjetar s Dinare
Dolaskom na sam vrh, pogled se otvorio na sve četiri strane svijeta. Sada smo osim šireg kijevskog područja i južnog zaleđa Knina mogli vidjeti i šire područje dalmatinskog zaleđa – Zagora, Bukovica, Drniška krajina, Petrovo polje… Pogledom ka zapadnoj strani dominirala je Dinara (sa svojim najvišim vrhom Sinjalom), a ka istočnoj Svilaja. Osobno me se najviše dojmila činjenica da se s vrha vidi i velik dio Peručkog jezera, ali i samo područje izvora Cetine. Na samome vrhu nam je društvo pravio i ovan, željan naše hrane. Rogovi ove naizgled pitome simpatične životinje kod nekih su izazvali dovoljno strahopoštovanja da se daju u bijeg…
Nakon silaska s vrha, uputili smo se prema crkvi sv. Mihovila u Kijevu. U krugu ove dva puta srušene crkve u 20. stoljeću naš vodič Nikola održao je dojmljiv govor-predavanje o stradanjima Kijeva, a crtice iz tog govora spomenute su u jednom od ranijih odlomaka. Potom je uslijedila vožnja do hrvatskog kraljevskog grada Knina i sveta misa u predivnoj crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Ova modernistička građevina crkva je s najviše sjedećih mjesta u Lijepoj našoj – 1.100. Po završetku mise, uputili smo se večerati u različite kninske restorane. I dok je većina ljudi po završetku večere krenula put svojih kuća (Zagreb, Split), prijatelj (i imenjak) Leo i ja sutradan smo nastavili izlet po Bukovici i južnom području Like, no o tome možda nekom drugom prilikom…
Autor: Leo Tomičić
Na samom Planinarskom Križnom Putu fotograf je bio Toma Ružić Bojmeta iz Splita. Možete ga zapratiti na instagramu (https://www.instagram.com/prophic_foto/)
