Nepunih mjesec dana nakon posljednjeg X-ova izleta u južne krajeve Lijepe naše, 1. svibnja 2026. godine, na sam blagdan sv. Josipa Radnika (datum kojeg neki slave i kao Međunarodni praznik rada) ponovno smo se (nas 14) zaputili u Dalmaciju. Ranojutarnjim polaskom iz Zagreba, već oko 4 ujutro, izbjegli smo (ili preduhitrili) prognozirane gužve koji su uobičajena pojava na prometnicama jedne turizmu orijentirane države u produženim vikendima kao što je bio ovaj.
Naš cilj ovaj put bio je Biokovo sa svojim najvišim vrhom – sv. Jurom – koji se izdiže na 1762 metra nadmorske visine, čime je drugi najviši vrh u Hrvatskoj. Trasi koju je naša organizatorica[1], vodička[2], team leaderica[3], pregovaračica[4] (a nekima i vozačica[5]) Bruna odabrala početna točka nalazila se u selu Milići pored Zagvozda – u dalmatinskoj Zagori, a prešavši planinu, silazak smo sutradan završili na samoj obali suncem okupane Makarske.
Opskrbljeni hranom, vodom i ostalim potrepštinama (a neki – čitaj ja – i društvenom igrom Codenames koju su zaboravili ostaviti u autu i time si dodatno neplanirano otežali ruksak…) uspon smo započeli oko 10:30h. Početna točka nalazi se na 485 metara nadmorske visine, što znači da smo do sv. Jure morali svladati nešto manje od 1300 metara nadmorske visine. Početni dio staze, sve do otprilike 1.150 mnm prolazi kroz šumu (kombinacija hrasta medunca i graba) koja ugodnim hladom pruža zaštitu od sunca, a svojim gustim krošnjama neutralizira vjetar. Nakon toga, uslijedio je kraći odmor za okrijepu hranom i vodom, da bismo se potom uputili na drugi dio uspona na kojemu smo naišli na nešto drugačiji teren.
Ovdje šuma naglo nestaje, a planina poprima izgled karakterističan za reljefne oblike u kršu – brojne škrape koje „vire“ iz zemlje, kamenice (nastale djelovanjem vode po vapnenačkoj podlozi), a na još nešto većim nadmorskim visinama, ispod samog sv. Jure i Seveljevog briga, nalazi se i velik broj ponikvi. Svojom velikom gustućom tvore mrežasti krš čiji je školski primjer upravo Biokovo. Prelaskom u područje bez (ili s vrlo malo) vegetacije, a s porastom nadmorske visine, sve više se otvarao pogled. Osim zaseoka Imotske krajine i samog Imotskog sa svojim jezerima (Modro i Crveno), sad smo vidjeli i susjedne planine – Mosor, Kamešnicu, Čvrsnicu (BiH)…
Došavši na sv. Juru nakon nešto više od četiri sata hoda, pogled se naglo otvorio i prema najljepšem svjetskom moru – našem Jadranu i njegovim otocima – Brač, Hvar, Pelješac (poluotok!), Korčula… Na samom vrhu, neke je posebno razveselio i postavljeni dalekozor kojim su se udaljeni oblici na horizonzu činili tako blizu! Na vrhu smo se ugodno podružili, obavili fotografiranje, a zatim ubrzo i nastavili svoj hod po ranije zacrtanoj trasi.
Uz kratko stajanje u planinarskom domu Pod svetim Jurom, put nas je vodio prema Planinarskoj kući Slobodan Ravlić na Lokvi. Ovaj objekt, koji je ime dobio po makarskom planinaru poginulom na Biokovu 1981. godine, bio je naše prenoćište. U nešto manje od dva sata hoda do njega na svojoj koži osjetili smo hladan i neopjevan (za razliku od dinarskog) vjetar s Biokova.
Ipak, ni vjetar nas nije omeo da do Lokve dođemo u planiranom vremenu, a smjestivši se u dom, uslijedili su jako lijepi trenutci međusobnog druženja i (boljeg) upoznavanja.. Tu smo naučili da nam za ugodno druženje struja nije nužna (iako se na trenutke i pojavljivala), a niti da čvrst krevet kakvog imamo doma nije neophodan za udoban san.
DAN DRUGI
Drugog dana čekalo nas je spuštanje prema Makru i Makarskoj. Ipak, prije samog spusta nezgodnim krškim terenom punim kamenja, popili smo kavu (ili mineralnu) u novoizgrađenom planinarskom domu Pod Vošcem, a zatim se i popeli na sam vrh Vošac. S ovog 1.422 metra visokog vrha također se pruža predivan pogled – zbog konfiguracije terena (strme litice Biokova…), uz jadranske otoke vidljivo je i samo priobalje – Makarska, Baška Voda, Tučepi… Naravno, i tu smo činjenicu iskoristili za fotografiranje, a zatim smo se uputili prema Makarskoj koju smo maločas gledali iz ptičje perspektive. Nakon ukusnog ručka i šetnje po samom gradu, zaputili smo se u razgled svetišta Majke Božje Lurdske u Vepricu.
Uslijedio je put prema Brelima u kojima se nalazio naš smještaj. Za razliku od minimalistički i skromno uređenog doma na Lokvi, ovdje su nas čekali moderno sređeni apartmani. Kao i dan ranije, ponovno smo se podružili u ugodnoj atmosferi – prvo na plaži gdje su se neki i okupali (i zapisali u osobnu arhivu to kao najranije kupanje u životu – 2. svibnja), a zatim i u smještaju.
Ipak, trebalo je napuniti baterije za idući dan u kojemu su nas čekale neke predivne stvari…
DAN TREĆI
Nakon nedjeljne mise od svega 37 minuta u svetištu Leopolda Mandića u Zakučcu pored Omiša, slijedio nam je možda i najslađi dio izleta – naime, sukladno rasporedu, čekao nas je uspon po Omiškoj Dinari, i to feratom do utvrde Fortica (303 m nadmorske visine). Izraz via ferrata (tal. željezni put) označava planinarski put kroz (strme) stijene osiguran željeznim klinovima i sajlama (za koje se penjači mogu držati). Za uspon obvezno je korištenje opreme za feratu koja se sastoji od kacige, pojasa i ipsilona… S obzirom da je značajnom dijelu ljudi ovo bila prva ferata, prije samog uspona Bruna nam je objasnila kako pravilno koristiti opremu. Omiška ferata ima oznaku „A“, što znači da je prikladna i za početnike.
Nakon nešto manje od dva sata penjanja, koji započinje na samom kraju toka Cetine, svi smo sretno stigli do same utvrde s koje se, kao i s drugih vrhova koje smo na izletu posjetili, pružao predivan pogled. Fortica je izgrađena prije više od 500 godina i služila je kao vidikovac (osmatračnica) kako bi se na vrijeme uočili potencijalni napadači na grad. Meni je ovo bio prvi uspon feratom i jako mi se svidio, a vjerujem i drugima.
Silazak s Fortice, jasno, nismo obavili feratom, nego planinarskim putem koji nas je doveo do samog Omiša kroz kojeg smo, naravno, prošteli s penjačkom opremom na sebi tako da su i drugi znali da smo bili na ferati! U jednom od brojnih omiških restorana pojeli smo zasluženi ručak, a nakon njega, popili i piće uz samu gradsku plažu.
Time je naš trodnevni izlet završio te smo se punih srca (a neki možda i umornih nogu) s mnoštvom pozitivnih dojmova zaputili prema Zagrebu, glavnom gradu svih Hrvata. Osobno, definitivno najbolji X-ov izlet kojemu sam prisustvovao, a konkurencija je stvarno velika.
Autor: Leo Tomičić
[1] Osmislila i provela u djelo plan i program čitavog izleta
[2] Cijelo vrijeme bila na čelu kolone, diktirala tempo hoda i objasnila što ćemo posjetiti
[3] Svojom energijom povezala grupu i osigurala odličnu atmosferu
[4] Izvrsnim pregovaračkim vještinama osigurala čitavog grupi niže cijene smještaja
[5] Upravljajući bijelom Toyotom sigurno dovezla ekipu do svakog cilja!
