U početku iščekivanje oko samog putovanja. Nakon napravljenog prvog okreta kotača na Krčkom mostu već si u drugom filmu. Zagreb je daleko iza tebe zajedno sa svim svojim brigama. Pred tobom je nešto nepoznato, nešto uzbudljivo, nešto lijepo.
Kanjon Vrženica bio je naš izazov. Kažem izazov jer postoji ta neka sila koja te vuče natrag u ono ustaljeno i staro, koja želi da odustaneš nakon prvih sat, dva hoda. U trenu kada ona nestane, hodanje postaje gušt, priroda oko tebe dobiva boju, svaki cvijetak je bitan, svaka travka. U kanjonu Vrženica zapazila sam mnoštvo ljubičica, pokoji šafran i miris osušenog smilja. Stijene se ponegdje bile blistavo bijele prošarane rozim tonovima. Crvenica se uvukla u pukotine. More je bilo savršeno mirno, bistro i uspavano. Sunce je u jednom trenu zašlo što je na obzorju rodilo nebo u zlatnom sjaju. Ribar je pecao ribu na svome brodu. Bez žurbe, bez buke, strpljivo. Tišina, smijeh i razgovor bili su pomiješani tokom cijelog planinarenja. Napravi korak, napravi drugi i bliže si svome cilju. Cilju da ne misliš na cilj, nego na korak. Na zahvalnost što ga uopće možeš napraviti. Što ga radiš s drugima. Što ga radiš s Gospodinom.
Autor: Anamarija Kantoci
