Svake se godine u tom tužnom studenom sjećamo žrtava Domovinskog rata s posebnim naglaskom na žrtve Vukovara i Škabrnje. I ove godine je došao taj hladni, magloviti, tamni i tužni studeni. Vjerujem da dragi Bog neće dopustiti ikad više da dođe taman i tužan kao tada, kao 1991. Godine. Kako inače živim relativno blizu Vukovaru i sudjelujem u koloni sjećanja kada mogu, imam priliku vidjeti kako je to kada se preko sto tisuća Hrvata slije u Vukovar da oda počast svima koji voljeli svoju domovinu više od svog života. Da se zadrži sjećanje na one koji su prošli neustrašivi kroz dolinu smrti, kroz najveću tamu, i onda, s puškom u rukama ili bez nje, svoj život položili za nas. Neprijatelj stvarno nije birao kada je gasio živote Hrvatima (a ni drugim nacijama koje su nas branile, samo što su svi oni za mene Hrvati), nije mario tko je oružan tko nije, nije mario za spol, za dob, za dostojanstvo ni za išta što dolikuje čovjeku. S druge strane, kolika je tek ljubav morala biti u našim ljudima da ostanu na svom, da se ne predaju i ne pobjegnu, nego da daju veću šansu nama da se obranimo i preživimo. Nadam se da im patnja nije bila velika zbog te silne ljubavi koja je u njima gorila i nadam se da će im Gospodin uzvratiti stostruko.
Tako se uvijek u tom studenom spominju Vukovar i Škabrnja, ali naravno Vukovar kao simbol rata, junaštva, otpora i strašnog zločina, dobiva više na pažnji (apsolutno ništa loše u tome). Zbog toga sam se ove godine odlučio prvi put zaputiti u Škabrnju u kolonu sjećanja. S druge strane, jedan tako drag i dobar dečko, Nikola, je ove godine organizirao nenadmašan Magis eksperiment u obliku hodočašća na Velebitu s temom: Marija hita Elizabeti u gorje. Taj eksperiment me preporodio i shvatio sam da želim ubuduće hodočastiti po našim planinama s njim. Kada sam vidio još tokom ljeta da u sklopu X-a organizira posjet Škabrnji 18.11., odmah sam znao da mi je ići tamo. Nažalost, ali vjerojatno za veće dobro, prvotni plan se nije ostvario, a mi smo se kao predstavnici X-a priključili braniteljima Josipu i Kreši iz Zagreba i njihovom autobusu u kojem su bili članovi Marijanskog zavjeta za domovinu, branitelji, ratni invalidi i svi ostali koji su htjeli odati počast žrtvama u Škabrnji i okolici.
Cijelim putem do Benkovca je padala kiša, gledao sam i bio svjestan kako će ovo biti duga noć. Kada smo stigli, kiše više nije bilo i samo sam se nadao da, iako pripremljen za kišu, ona neće padati te da će mi noge ostati suhe. Bog nam je bio milostiv. Veterani 9. gardijske brigade Vukovi primili su nas s velikom radošću u vatrogasni dom JVP-a
Benkovac. Dobili smo svega u izobilju za okrjepu i pravu porciju graha kako bismo se pripremili za noćni hod do Škabrnje. Vukovi su nam održali kratko predavanje o njima, njihovim akcijama u Domovinskom ratu i silnom doprinosu našoj pobjedi. Stvarno mi je bilo predivno vidjeti koliko im je drago što smo tu, kolika je njihova sreća bila primiti, ugostiti te obrazovati nas (barem neuke poput mene). Bila mi je čast s njima otići do spomenika žrtvama Domovinskog rata u Benkovcu i spomenika prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu.
Misa, koja je nakon toga bila u novoj crkvi rođenja BDM, predvođena svećenikom Dujom, ostati će mi u sjećanju do kraja života. Usklađenost misnih čitanja s masakrom koji se dogodio prije 34 godine je bila nestvarna. Pomislio sam da je čitanje pomno birano uoči 18.11. ali da je stvarno tako po liturgiji mi je nevjerojatno. Način na koji je to vlč. Duje povezao s tragedijom Škabrnje i okolnih mjesta, potakla me na silno razmišljanje te noći. Koliku li su samo silnu patnju prošli ti ljudi i kako njihova žrtva nikad ne smije biti zaboravljena. Ne mogu ni opisati kolika mi radost prožme srce kada vidim da se Bog stavlja na prvo mjesto. Da ga se nismo odrekli i da shvaćamo da mu sve dugujemo. Tako je na čelu kolone išao križ omotan sijalicama da nam svijetli i obasjava put, a iza njega hrvatska zastava. Htio sam hodati u tišini i moliti se za sve naše ubijene u Domovinskom ratu i sve ovo prikazati za njih, tu malu muku koju ja prolazim naspram one najveće koju su oni prošli za mene. U trenucima sam hodao i spavao koliko sam bio umoran. Malo kasnije je počela puhati bura koja bi se u naletima probila do mojih kostiju, ali sreća kiše nije bilo. Ja ovako zabundan i opskrbljen hodam prema spomeniku onih koji su bez ičeg na hladnoći hodali prema smrti. Kakva li je njih tek nagrada morala dočekati na nebu. Puno sam razmišljao o njihovom križnom putu i molio dragog Boga da nikad više ne dopusti da takvo zlo zapadne Hrvatsku. Molitva krunice mi je bila nešto predivno i jedva sam je dočekao. Pauze su mi bile svjetlo na tom putu, jer bi se tad ugrijali i jeli, samo bi mi teško palo što bi me dodatno uspavale.
Ali kada je počelo svitati taman pred ulazom u Škabrnju, sve mi je postalo lako. Ta svjetlost koja sada obasjava sve oko mene podsjeća me koliko volim ovaj kraj. Nisam se mogao nagledati neba koje postaje sve svijetlije i dočekati Sunce da izađe. Među prvima smo ušli u Škabrnju i odmah otišli do spomenika na mjestu masovne grobnice. Strašna tuga me prožela kada sam stajao tamo, gledao tu golubicu i shvatio da je to mjesto na
kojem su mnogi nedužni samo bili bačeni. Moram vjerovat da se oni sada raduju u Kraljevstvu nebeskom. Kada smo došli do kolone, zaustavili smo se kod vojnika sa zastavama. Na početku je kolone, ispred svih, bio križ. To mi je izazvalo osjećaj ugode u srcu. Gospodin nije ostavio ovaj narod. Kolona je bila nepregledna. Znao sam da će nas biti manje nego u Vukovaru, ali nisam ni pomislio da će tolike tisuće ljudi doći. Posebno su me takle obitelji koje su stajale ispred kuća uz kolonu. Netko njihov, možda otac, možda brat, možda majka, je bio ubijen zato što je Hrvat. Ta Škabrnja je stvarno predivno mjesto i žalosno je što je bila toliki trn u oku neprijatelju, da ju nije mogao podnijeti i da je učinio takav zločin.
Na kraju svega sveta misa. Najvažniji događaj na svijetu. Koliko silno mnoštvo i kako dostojanstveno odavanje počasti ubijenima. Da hodam ne znam koliko noći zaredom, ne znam kolike kilometre, ne bi bilo dovoljno da izrazim svoju zahvalnost ovim ljudima, ovim nevinim dušama koje su imale ljubav od koje nema veće, onima koji su život svoj položili za prijatelje – za Hrvatsku i Hrvate. Ako sve ovo mora stat u jedan stih neka to bude “hvala im na svemu, slobodni smo ljudi”.
Autor: Karlo Nenadić
