GOLI VRH – KAD PLANINA ZOVE, NE PITAŠ ZAŠTO 🏔️3. listopada 2026. mala skupina entuzijasta u najboljim godinama (+30) zaputila se prema Golom vrhu, jednom od vrhova Kamniško-Savinjskih Alpa.
Sve je počelo nekoliko tjedana ranije, kada je naša Ana predložila, a mi prihvatili ideju: provesti subotu na suncu i čistom zraku. Jer svaki izlet, realno, sastoji se od dvije odluke.
Prva: ispuniti upitnik, prijaviti se i uvjeravati samoga sebe da je ovo odlična ideja.
Druga, ona puno teža: ustati u 5 ujutro.
I tako smo nas osmero hrabro donijeli odluku. Ustali još prije svitanja i po mraku i hladnoći krenuli prema granici. U autu malo spavaš, pa se probudiš. Sunce izlazi. Pa opet zaspeš. I tako sve dok ne stigneš do jednog od najljepših mjesta na kojima sam bio – Planšarskog jezera u Zgornjem Jezerskom, na 896 metara nadmorske visine.
Što se mene tiče, tu smo mogli stati. Jezero, planine, jutarnje sunce… Čemu išta više? Ali planina zove. I svih osmero odazvalo se pozivu. Penjanje kroz šumu u dobrom društvu brzo prolazi. Dok se sa svakim upoznaš, pitaš ga kako je, odakle je, čime se bavi – eto, već si na pola puta. A onda počneš gledati oko sebe.
Dolinu.
Veliku Babu.
Skutu.
Grintovec.
Stojiš među tim divovima i gledaš ih sa strahopoštovanjem. Kako se penješ, staza postaje sve strmija. Listopadnu šumu polako zamjenjuje gusta crnogorica. Malo zastaneš, praviš se da si čuo medvjeda… A zapravo samo pokušavaš doći do zraka. 😄 I tako, prije nego što je sat pokazao podne, stigli smo na cilj.
Goli vrh – 1.787 metara.
Smješten između dolina Ravenske i Belske Kočne. Kažu da je dobio ime jer je završni uspon toliko strm da se, kada napokon dođeš gore, svi skidaju od znoja. Čak i mi južnjaci kojima je inače stalno hladno. 😄
A onda – nagrada.
Ne medalja. Ne fotografija. Ne osjećaj da si nešto „odradio”. Nego ljepota i mir Božji. Kao da si na trenutak pobjegao u raj. Želiš malo biti sam. Popričati s Njim. Pomoliti se. A onda, naravno, nešto pojesti – jer glad ne pita za duhovnost. U međuvremenu, od osmero ljudi koji su se ujutro tek upoznavali, postali smo ekipa. Pričaš o životu, problemima, vjeri, ekonomiji, nekretninama, smrti… O svemu što nas mlade +30 muči. 😄 Nekako se tamo gore sve pročisti.
I fizički.
I psihički.
I duhovno.
Gledaš dolje i ne možeš vjerovati da si se upravo popeo tamo odakle sada gledaš svijet.
Bogu hvala.
Na povratku se, naravno, ide puno brže. Neki u kondiciji gotovo lete prema podnožju. Mi ostali koristimo svaku priliku za predah. Zastaneš. Pogledaš oko sebe. I opet se diviš toj ljepoti prirode. Njegovu djelu. I shvatiš da si i sam dio svega toga.
U podnožju smo posjetili izvor mineralne vode i popili po 2 dcl svježe izvorske vode bogate magnezijem, kalcijem i drugim mineralima. Sve, naravno, u svrhu smanjenja kardiovaskularnog rizika. Jer kad si +30, i takve stvari postanu važne. 😄 A onda – onaj nezaobilazni dio svakog ozbiljnog planinarskog izleta:
RUČAK! 🍽️
U koči nas dočekuju tradicionalna slovenska jela, prava planinarska hrana. Netko riskira. Netko igra na sigurno. Ali gladnih nema. I tako smo se, siti, umorni, puni iskustva i Duha Svetoga, uputili svojim kućama. Još jedan dan koji će ostati u sjećanju. Još jedan dokaz da ponekad treba samo ustati iz kreveta, krenuti u nepoznato i dopustiti planini da učini svoje.
Jer planina zove.
A kad se odazoveš – shvatiš da si dobio puno više od jednog izleta.
Bože, hvala Ti! 🙏🏔️
