Početak mjeseca rujna u X-ovu kalendaru izleta bio je rezerviran za posjet Blidinjskoj
mikroregiji smještenoj u hrvatskim predjelima susjedne nam Bosne i Hercegovine. Blidinjska
mikroregija obuhvaća planine Čvrsnicu i Vran između kojih se smjestila prostrana Blidinjska
visoravan zajedno s istoimenim jezerom, a cijelo područje ima i status parka prirode.
Tako se skupina od gotovo trideset ljudi, ponajviše iz hrvatske metropole Zagreba, ali
poneki od nas i iz Varaždina, Rijeke, Zadra, Tomislavgrada i Viteza uputila ka ovoj pitoresknoj
lokaciji. Kako je splet složenih povijesnih i političkih okolnosti koje su se odvijale stoljećima
unazad odredio da ovaj prekrasni dio svijeta naseljen gotovo u potpunosti hrvatskim etnikumom
ne pripadne hrvatskoj državi, bitan čimbenik pri planiranju rute bio je pokušaj odabira graničnog
prijelaza na kojemu bi nas dočekala što manja gužva. U tomu nam je svakako pomogla i tablica
našeg vodiča Krešimira koji nam je predložio nekoliko različitih ruta do konačnog cilja. Neki (čitaj:
„ja“) su se odlučili u Hercegovinu uputiti i dan ranije pa usput obići i Livno, Tomislavgrad, Ramsko
jezero… Odabravši svi svoje rute, do petka navečer sretno smo stigli do Hajdučkih vrleti – hotela i
restorana smještenog u srcu Blidinja koji je bio naša baza iduća dva dana.
Ovaj objekt je i sjedište samoproglašene Hajdučke Republike Mijata Tomića – mikrodržave
koja ima svoj Ustav (možete ga pronaći na recepciji), putovnicu, himnu, ministre i ostale
„državne“ simbole. Radi se o turističko-satiričkom projektu osnivača objekta ljutitog činjenicom
što se lokalna administracija nije mogla dogovoriti oko dovođenja električne energije do Vrleti.
Smjestivši se u svoje udobne i lijepo sređene sobe, svi smo vrlo brzo krenuli na spavanje
kako bismo tijelo napunili energijom za sve ono što nas je čekalo sutra. Osim spavanja, punjenju
energije značajno je doprinio i obilan hercegovački doručak koji nam je ujutro poslužen. Jaja na
više načina, različite vrste sireva, kajmak, ali i hercegovački uštipci i pura s lučnicom koje su neki
(čitaj: „ja“) probali prvi put u životu dali su nam dovoljno snage za uspon na Čvrsnicu.
Do početne točke uspona za Hajdučka vrata došli smo automobilima. Iako je navigacija
pokazivala udaljenost od svega devet kilometara, put nam je potrajao nešto više od pola sata jer
do tamo djelomično vodi vrsta ceste kakvu je prvi konstruirao škotski graditelj John Loudon
McAdam, a koja po njemu nosi naziv – makadam. Kako bi uspon do cilja prošao uspješno, na
početku smo se pomolili, a zatim hitrim korakom krenuli prema vrhu. Putokaz je pokazivao kako
imamo četiri sata hodanja do Hajdučkih vrata, a do tamo, put je bio prekriven brojnim kamenjem
(ili: stijenama) što je, ako imalo poznajete geološke i geomorfološke odlike ovoga kraja, bilo za
očekivati s obzirom na to da se ipak nalazimo u krškom reljefu. Tako smo se i na praktičnom
primjeru mogli uvjeriti otkud hercegovačkim tekstopiscima inspiracije za toliko spominjanja
kamena i krša u svojim pjesmama (dok masline ovdje ipak nismo vidjeli). Uz samo kamenje, vidjeli
smo i brojne ponikve (vrtače) karakteristične za ovaj tip reljefa.
U ugodnoj atmosferi praćenoj sunčanim vremenom, nakon nešto manje od četiri sata
hodanja, stigli smo do našeg cilja – Hajdučkih vrata, smještenih na 2.000 metara nadmorske
visine. Hajdučka su vrata otvor u kamenoj stijeni (moglo bi se reći i kameni prsten) promjera
otprilike 5 metara, a od 1985. zaštićeni su spomenik prirode. Od njih, imali smo očaravajući
pogled na duboki kanjon Dive Grabovice te okolne planine Prenj i Čabulju. Nakon što smo obavili
fotografiranje i odmor od uspona, a neki se i okrijepili hranom, krenuli smo prema dolje.
Čitajući tekst, možda ste primijetili da nazivi ovdje često vežu uz sebe pridjev hajdučki –
Hajdučka vrata, Hajdučke vrleti, Hajdučka Republika… Pojam hajduk (kako nam je ispričao naš
vodič Krešimir) označava odmetnike – borce za slobodu u zemljama u kojima su vladali Turci
(Osmansko Carstvo). Napadali su turske posjede, pljačkali turske karavane, a drži se da su štitili
lokalno kršćansko stanovništvo od turskog ugnjetavanja. U ovome kraju posebno je ostao u
sjećanju hajduk Mijat Tomić koji je živio u 17. stoljeću. Uz Hajdučka vrata veže se i legenda koja
kaže da će oni hajduci koji prođu kroz njih postati otporni na turske metke.
Pri povratku s vrha, djelomično smo izmijenili rutu tako da smo se popeli i do planinarske
kuće Vilinac. U blizini se nalazi bunar na kojemu smo dopunili svoje zalihe vode koje su nam
trebale za silazak do početne točke. Njega smo obavili bez puno pauza za odmor – bili smo u
vremenskoj stisci – jer trebalo je stići na ranije dogovorenu večeru u smještaju. Po dolasku,
odnosno silasku na početnu točku, tehnologija je pokazivala kako smo prešli gotovo 20
kilometara staze u šest i pol sati te svladali gotovo 1.000 metara visinske razlike. Na večeru smo
stigli skoro na vrijeme – čekala nas je ukusna teletina pripremljena sa sočnim krumpirom. Neki
(čitaj: „ja“) su imali posebne prohtjeve pa su umjesto toga jeli piletinu u umaku od gorgonzole.
NEDJELJA, 6. RUJNA 2026.
Kako to i inače biva na višednevnim X izletima, posljednji smo dan – nedjelju – imali nešto
laganiji tempo. Reklo bi se – zasluženo – nakon jučerašnjeg cjelodnevnog planinarenja.
Standardno, dan smo počeli obilnim doručkom spremljenim na hercegovački način koji nas je i
ovaj put sve oduševio.
Odjavivši se iz hotela i spremivši svoje stvari, uputili smo se u obližnju Masnu Luku kako
bismo prisustvovali svetoj misi u tamošnjoj crkvi sv. Ilije. Uz ovu predivnu crkvu izgrađenu 2005.
god. u svojevrsnu planinskome stilu – kombinacijom drveta i kamena s izrazito strmim krovištem
i dojmljivim zvonikom nalaze se i samostan, suvenirnica i umjetnička galerija. Mene je izrazito
razveselila velika posjećenost mise od strane lokalnog stanovništva što, između ostalog, svjedoči
o visoko razvijenoj duhovnoj svijesti ovdašnjeg hrvatskoga čovjeka. Završetkom mise okupili smo
se ispred crkve gdje smo ugodno popričali – neki i uz gutljaj kvalitetne hercegovačke rakije koja se
dijelila… Dio ljudi obišao je i suvenirnicu kako bi sebi dragim ljudima kupili poneku sitnicu.
Napunivši i duhovne baterije, zaputili smo se ka nekropoli stećaka Dugo polje. Pojam
stećak označava karakteristični srednjovjekovni kršćanski nadgrobni spomenik kakve
pronalazimo ponajviše na prostoru današnje BiH. Na ovoj lokaciji ima ih 150 – s različitim
simbolima – a povjesničarima su i danas, zbog svoje tajnovitosti, svojevrsna misterija. Svakako,
znamo da potječu iz razdoblja 13. – 15. stoljeća, dakle nešto prije dolaska turskih osvajača na ove
prostore. Naš vodič Krešimir i ovdje nam je ispričao pokoju zanimljivu crticu iz povijesti regije –
njegovom dobrom poznavanju tematike uz dobru pripremu sigurno je pridonijela i činjenica da
potječe iz ovog kraja.
Svoje putovanje kroz povijest blidinjskog kraja, nakon stećaka iz 13. – 15. stoljeća,
nastavili smo na grobu Dive Grabovac (Grabovčeva), koja je svoj, nažalost kratki život, započela i
završila u 17. stoljeću, u vrijeme dok su turski osvajači gospodarili ovim krajem. Za ovu ste
djevojku sigurno, ako ne drugdje, čuli u pjesmi svima nam omiljenog Marka Perkovića
Thompsona. Zbog toga što je više puta odbila njegovu prosidbu, Turčin Tahir-beg, zabivši joj nož
u prsa ubio je Divu, kršćansku djevojku kojoj je vjera značila puno u životu. Već sljedeće ljeto
lokalni su ljudi pošli hodočastiti na njezin grob, a danas se tamo, svake prve nedjelje u srpnju,
služi sveta misa. Divin kip na grobu djelo je akademskog kipara Kuzme Kovačića, poznatog, uz
ostalo, po spomeniku Oltar domovine na Medvedgradu.
U opuštenoj smo se atmosferi podružili pored skijališta na Blidinju, a putem do Blidinjskog
jezera, posjetili smo i kapelicu sv. Ante gdje smo se zajedno pomolili. Iako je dugotrajna suša koja
ovdje vlada gotovo ispraznila Blidinjsko jezero (za kojeg ni stručnjaci nisu potpuno sigurni je li
isključivo prirodnog ili ipak djelomično i antropogenog postanka), posjet prekrasnom blidinjskom
kraju u društvu super X ekipe napunio je naša srca. Punih srdaca, većina nas je uskoro napunila i
želuce u obližnjim restoranima – netko s jedne, a netko s druge strane državne granice. Gužvu na
graničnim prijelazima smo izbjegli i sretno stigli svojim kućama.
I na kraju, hvala svima koji su sudjelovali na ovom izletu. Našem vodiču i organizatoru
Krešimiru; svim vozačima koji su svoje putnike sigurno dovezli do svojeg cilja; svim sudionicima
koji su doprinijeli da i na ovom izletu vlada odlična X atmosfera; dragom Bogu koji je osigurao da
sve prođe kako treba. Onima koji pak na izletu nisu bili, nadam se da će im ovaj kratki osvrt –
putopis barem djelomično dočarati dojmove s izleta i potaknuti ih da se odazovu pozivu na neki
idući izlet!
Autor: Leo Tomičić
