Makarac – sedam dana bez struje, ali s puno života
Kamp na otočiću Makarcu organizirala je Udruga X, okupivši nas 16 na sedam dana zajedništva, rada, odmora i života u malo drugačijim uvjetima. Makarac je nenaseljeni otočić u lastovskom arhipelagu, blizu Lastova. Na njemu nema struje, vode, dućana ni kafića. Ukratko, nema baš ničega od onoga što inače smatramo osnovnim životnim potrebama. Ali zato ima mora, sunca, prirode i ljudi. A pokazalo se da je to sasvim pristojan početak.
Nas 16 tako se uselilo u šatore i započelo svoju malu otočku avanturu. Pred nama je bilo sedam dana sunca, mora, rada, druženja i naravno, molitve.
Dan je imao prilično jednostavan raspored: malo odmora, malo druženja, malo rada i puno mora. Čistili smo plažu, uređivali kamp i pokušavali održavati red na mjestu na kojem je vrlo brzo postalo jasno da je pojam „uredno“ prilično rastezljiv.
Dečki su nam svakodnevno vodu dovozili barkicom, a po hranu smo išli na Lastovo. Naravno, kad si na otoku bez dućana, bilo bi previše jednostavno da auto kojim ideš po namirnice radi bez ikakvih problema. Tako se naš odlazak po hranu nekoliko puta pretvorio u dodatni sadržaj kampa – popravljanje auta. Srećom, Bog se očito brinuo i za logistiku pa smo se svaki put nekako vratili. Kad ne ide po planu A, imamo planove B i C. Ili znamo kamo treba ići, samo još ne znamo kako ćemo tamo stići.
Kuhali smo na plinskom plameniku ono što bismo taj dan kupili. Nije bilo velikih zaliha, kompliciranih recepata ni pretjeranog biranja. Ako se može skuhati na plinu i dovoljno je za šesnaest ljudi, ulazi u uži izbor. Suđe se pralo u moru, što zvuči vrlo romantično dok ne shvatiš da upravo stojiš na kamenu s tanjurom u jednoj i spužvicom u drugoj ruci, ali čovjek se brzo prilagodi.
I upravo je ta jednostavnost nekako postala jedan od najljepših dijelova svega. Nije bilo mobitela koji stalno zvone, nije bilo milijun obaveza i nije bilo potrebe stalno nekamo žuriti. Imali smo jedni druge, more i dovoljno vremena za razgovore, smijeh i druženje. U tih sedam dana još smo se više povezali, vjerojatno i zato što na otoku nemaš baš puno mogućnosti za bijeg od ekipe.
Vrućina je, naravno, imala svoje planove. Neki su shvatili da je šator ipak pomalo precijenjen izum pa su spavali u hammocku, neki su se preselili na mol, a neki su jednostavno ostavili šator otvoren i prepustili se prirodnoj ventilaciji. Čovjek se brzo snađe kad nema previše izbora.
Na otočiću smo zatekli puno malih guštera i jedan bračni par. Nakon početne iznenađenosti jer smo se sreli na tako malom i pustom otočiću, razvilo se lijepo poznanstvo. Često smo si išli u goste, provodili vrijeme uz kavu i imali mali tečaj korištenja SUP daske. Tako smo, osim u čišćenju plaže i preživljavanju otočkih uvjeta, napredovali i u pomorskim disciplinama.
Uz SUP imali smo kajak i barku, a mnogi su se okušali i u vožnji. Naučili smo kada ugasiti motor i kako baciti sidro, vještine koje možda nećemo svakodnevno koristiti u Zagrebu, ali nikad ne znaš. Posebno mjesto u povijesti kampa zauzima aktivnost izvlačenja barke. To je jedan od događaja koji je najbolje ostaviti samo onima koji su ga doživjeli. Priča se da postoje i neke snimke, ali neka ostanu u privatnoj arhivi.
Svaki dan imali smo svetu misu, a posebno nam je bilo lijepo što smo se sprijateljili s lokalnim župnikom. Nije ni čudo da se čovjek veselio našem društvu, ipak je jedini župnik na cijelom Lastovu. Za blagdan Velike Gospe pridružili smo se lokalcima u procesiji i misi. To su bili trenuci kada bismo nakratko napustili naš pusti otočić i odlazili u „civilizaciju“.
Popodneva su bila rezervirana za ono zbog čega se na otok i dolazi: istraživanje uvalica, kupanje, izležavanje i uživanje u onom prekrasnom osjećaju da nemaš kamo žuriti. I čovjek vrlo brzo shvati da mu zapravo ne treba puno. Malo mora, malo hlada, nešto za pojesti i ljudi s kojima se možeš smijati, recept za baš lijep život.
Večeri su pak imale svoj poseban ritam. Nakon mise, druženja i cijelog dana provedenog na suncu, okupljali bismo se uz tamburu i pjesmu. I tako bi još jedan dan završio bez struje, ali nikako bez sadržaja. Kad bi pjesma utihnula, ostali bismo sjediti i gledati u nebo.
A nebo je bilo posebno.
Bez svjetla oko nas, zvijezde su izgledale potpuno drugačije. Bilo ih je toliko da smo ih nekad samo gledali i šutjeli. Možda nam je upravo to što nismo imali struju omogućilo da primijetimo nešto što bismo inače lako propustili. Da zastanemo. Da pogledamo oko sebe, jedni druge, ali i prema gore. I kad samo gledaš zvijezde, nije teško vidjeti koliko je Bog čudesan.
Možda je ipak najljepše bilo to što smo kroz sve kvarove, vrućinu, nestašicu vode i život bez struje ponovno vidjeli da se Bog stvarno brine za sve. Nekad pošalje vjetar, nekad ljude koji posude SUP, nekad župnika koji se razveseli društvu, nekad način da se popravi auto, a nekad jednostavno dobru ekipu s kojom ćeš se smijati kad planovi krenu krivo.
Na kraju smo shvatili da život bez struje i vode zapravo nije tako strašan. Samo je jednostavniji. Nešto moraš donijeti, nešto moraš oprati u moru, nešto moraš popraviti, a za neke stvari jednostavno moraš pričekati. I u svemu tome nekako ima više vremena. Više razgovora. Više smijeha. Više pogleda prema moru i nebu. I manje onog osjećaja da stalno negdje kasnimo.
U Zagreb smo se vratili malo prljaviji, tamnijeg tena, više zahvalnosti i s nešto manje zahtjeva prema životu.
A za sve koji su ove godine propustili Makarac, nemojte napraviti istu grešku dvaput. Prijavite se sljedeće godine. Vode i struje možda i dalje neće biti, ali tu je Bog koji uvijek brine za sve!
Vidimo se na Makarcu!
Autor: M.K.
