Udruga X već treću godinu za redom sudjeluje na memorijalno-edukativnom sedmodnevnom hodočašću “Put Oluje” koje od 30. srpnja do 5. kolovoza svake godine organizira već 15 godina Planinarska udruga “Dinaridi” iz Splita. Ista Udruga zaslužna je što na prekrasnim planinama Dinari i Kamešnici postoje staze, planinarske kuće, skloništa, ferate i obnovljene markacije. Ovim putem – u ime Udruge X – veliko hvala. Većinski zbog vas se mnogi ljudi vraćaju na Dinaru i iznova se zaljubljuju u tu mitsku hrvatsku ljepoticu. Poseban pozdrav ide idejnom začetniku “Puta Oluje”, Darku Gavriću “Čerči”, hrvatskom branitelju i članom PU Dinaridi, što i dalje ustraje, zajedno sa svima iz Udruge. “Put Oluje” uvijek je praćen logističkom podrškom Hrvatske Vojske koja s dva kamiona patrolira po Dinari i Kamešnici te donosi stvari na mjesto gdje su predviđeni kampovi. Večere su obilne i vesele, a većinu večeri se i zapjeva!
Tko god gojzericom kroči na Dinaru, ne može ostati ravnodušan. Ta planina vas zove natrag. Uvijek i iznova. A “Put Oluje” vam omogućuje da ju upoznate do kraja – sve njezine žile kucavice, sve njezine rane, iz Domovinskog rata i prije, sve heroje kojima je ona bila dom devedesetih godina prošlog stoljeća, svu njenu posebnost – i proslavite Dan Pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan Hrvatskih branitelja na nezaboravan i jedinstven način. Naša Matea iz Udruge X opisala je ukratko što smo sve prošli, na “Putu Oluje 2026.” i ovim putem poziva tko god ovo čita – pridružite se ovom veličanstvenom pohodu sljedeće godine!
MATEA CVETKOVIĆ – Put Oluje 2026.
Od 31.7 do 5.8. troje nas iz Udruge X sudjelovalo je u memorijalnom planinarskom pohodu Putu Oluje kojim se svake godine obilježava obljetnica vojno redarstvene operacije Oluja. Petnaesti je to održani Put Oluje, nama dvoje bio je prvi, a Nikoli čak treći. U sedam dana prošli smo 160 kilometara i 6000 m visinske razlike, pritom hodajući Kamešnicom i Dinarom, putevima kojima su hodali naši branitelji tijekom Domovinskog Rata.
Kako bismo se dobro naspavali i odmorni krenuli na put, odlučili smo do Trilja doći dan ranije i tamo uspostaviti bazu. Tamo su nas srdačno, uz peku dočekali naši domaćini iz motokluba Noćni jahači.
Već prvi dan vrućina je bila nepodnošljiva, tako da dečki ni nisu spavali u šatorima, već samo raširili krevete na travi. I tako, nakon peke, ugodnog večernjeg razgovora na kojem nam se pridružio i Mislav koji je trebao s nama ići na Put, ali su ga obaveze spriječile, i upoznavanja ostalih hodača koji su uz nas došli dan ranije, otišli smo na počinak pod zvijezdama, uz ugodan žubor rijeke Rude.
Sutradan smo u 7 krenuli na put. Put je uzbudljiv već na početku, jer su nas do početne točke uspona dovezli vojni kamioni. Bilo je to stvarno jedinstveno, drndavo iskustvo koje se malo kome pruži! Na kratko smo stali kod crkve u Voštanama, gdje smo se pomolili za početak puta, a zatim došli do početne točke gdje nas je dočekao i obilan doručak: planinarskog skloništa Sveti Mihovil. Plan za prvi dan bio je proći čitavu Kamešnicu, prvo se popeti do Konja, a zatim hrbatom Kamešnice ići sve do kampa. Pritom smo osvojili čak 6 vrhova: Konj (1856 m), Kamešnica, Kurljaj (1809 m), Bliznički Brig (1690m), Garjeta (1773m), Burnjača (1770m) te Gornja Kamešnica (1628m). S Konja puca divan pogled na Buško blato i Livanjsko polje, a taj nas je divan pogled pratio čitavog dana. Uspon na Bliznički brig bio je najteži dio puta, jer smo se prije uspona morali spustiti do PS Bunarić, i zatim opet penjati po strmoj, izloženoj goleti. Na Burnjači smo vidjeli jedan neuobičajen, plavo žuti križ ručno sastavljen od zupčanika i raznih metalnih komada. Ovaj prvi dan bio je izrazito naporan, što zbog sunca, što zbog kilometraže, što zbog visinske razlike, ali svi smo ga uspješno odradili. Na Kamešnici se nisu vodile nikakve operacije za vrijeme Domovinskog rata, tako da taj prvi dan nismo još čuli niti jednu ratnu priču. U sumrak smo napokon stigli do kampa koji je smješten u Rosnom docu.
Sutrašnji dan bio je na glasu kao lakši od prvoga. Došavši do kraja s Kamešnice, prošli smo preko prijevoja Vaganj koji se smatra granicom između Kamešnice i Dinare. U blizini se nalazi Husina jama, masovna grobnica iz Drugog svjetskog rata gdje su partizani pobacali Hrvate. Iako uz Husinu jamu nismo prošli, mi iz Udruge X dobili smo posebnu čast da predvodimo molitvu na sličnim mjestima na Putu Oluje, kao i na svim bitnim spomenicima i mjestima gdje smo se prisjećali branitelja i događaja iz Domovinskog rata. Hodajući dalje kroz predivne dinarske poljane, gdje su u prošlosti pastiri pasli svoja stada, dočekao nas je i posao: zadatak nam je bio postaviti uz put željezne stupove kao markacije, kako bi se staza vidjela i u snijegu. S obzirom na to da smo hodali udolinom, nije bilo ni daška vjetra, a kako je riječ o Dinari, također niti centimetra hlada. Nakon nekog vremena stigli smo do Mračne peće, u koju smo nas troje i ušli. Ovdje smo uspjeli napuniti vodu, jer u pećini postoje čak dva izvora, na dvije različite dubine. Jedna od bitnih stanica bila je i Kurbegova jama, još jedna masovna grobnica, gdje smo zastali i pomolili se za sve žrtve ratova. U nastavku smo stigli do jednog od najljepših vrhova na cijelom Putu, Kaurskog Kovijovca (1453m). Kaurski Kovijovac ime je koje su vrhu pogrdno dali muslimani: riječ kaur povijesno je označavala kršćane, odnosno nemuslimane, a s obzirom na to da dalje u Bosni postoji Kovijovac, Kaurski Kovijovac označavo je istoimeni vrh koji je pripadao Hvratskoj. Dalje nas je makadamski put doveo u zagrljaj Maglaja, gdje se između Malog i Velikog Maglaja nalazio naš kamp za drugu noć. Nismo mogli izdržati pa smo se već te večeri popeli na Mali Maglaj (iako je to bilo u planu tek za jutro) i pogledali predivan zalazak sunca.
Novo jutro započelo je ponovnim usponom na Mali Maglaj (1440 m). Mali Maglaj manji je od dva vrha. Veliki Maglaj viši je od malog svega dvadesetak metara, a nažalost još je uvijek miniran. Granica između Hrvatske i BiH prolazi između dva vrha, na način da Mali pripada Hrvatskoj. Mali Maglaj je jedno od najbitnijih mjesta na Putu Oluje jer je s njega krenula operacija Zima ‘94. Od Malog Maglaja spustili smo se na put koji ide kroz minski sumnjivo područje, ponovno bez hlada, i pratili smo ga sve do predivnog skloništa Vjetar s Dinare. Prema mom mišljenju, koje je možda subjektivno od silne žege koju smo do tad podnosili, to je jedno od najljepših skloništa na Dinari. Od skloništa smo krenuli uzbrdo na novi težak uspon, uspon na najviši vrh Dinare, Troglav, visok 1913m (koji se nalazi u BiH pa stoga nije najviši vrh Hrvatske). Uspon je bio dug i težak, bilo je izrazito vruće i svaki smo dašak vjetra pozdravljali kao starog prijatelja. Nakon dugog penjanja, gdje svako malo pomisliš da si tu ali ispadne da je vrh skriven iza još ’malih’ vrhova, došli smo do gore. Troglav je apsolutno predivan, kombinacija zelenih livada, oštrog kamenjara i pijeska stvarno oduzima dah, kao i veliki križ postavljen gore, zbog kojeg prizor čak malo podsjeća na Alpe. Pri spustu s Troglava vidjeli smo runolist, što je bio baš nagrađujuć kraj. Spust s Troglava bio je jako zanimljiv i poseban jer je na tom dijelu planine kamenje stepenasto, izrazito strmo, a cijelo vrijeme puca predivan pogled na ostatak Dinare. Jedan jako težak spust za koljena, ali ugodan za oči i dušu. S Troglava smo se uputili do planinarske kuće Pume, koju smo iščekivali od samog početka Puta. I isplatilo se: kamp na ovoj lokaciji bio je jedan od najljepših kampova u ovih sedam dana. Planinarska kuća je odlično opremljena, ima predivan pogled, a i atmosfera u kampu je bila odlična jer smo se svi pomalo već i navikli na hodanje i ruksake. PK Pume dobila je naziv po 7. gardijskoj brigadi Pume iz Varaždina, koja je zaslužna i sudjelovala je u brojnim operacijama Domovinskog rata na Dinari: Zima ‘94, Skok 1, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja. Mi smo imali tu čast da je s nama hodočastio jedan pripadnik Puma!
PK se nalazi u podnožju Velike Duvjakuše, koja je prvi vrh koji smo osvojili 2. kolovoza. Duvjakuša je najviši hrvatski vrh na ovom, Troglavskom dijelu Dinare, visok 1709 m. Na vrhu se nalazi spomenik 31 poginulom i 1 nestalom pripadniku Puma. Spomenik je pun simbolike: 32 kamena, svaki za po jednog branitelja, originalno je iz crkve sv. Mihovila u Kijevu, koja je minirana i porušena tijekom Rata od strane pobunjenih Srba. To posvećeno kamenje s ruševina crkve doneseno je na Duvjakušu, u svaki je kamen upisano ime, datum rođenja, datum pogibije i mjesto pogibije branitelja, a kamenje je poslagano u oblik raspetog Isusa na križu. Na vrhu “križa” nalazi se mozaik s grbom GB Pume, a na mozaiku se vidi rupa od metka. Nastala je kada je spomenik propucala prije koju godinu osoba kojoj ovakve stvari smetaju, a takvih ima puno. Spomenik će ekipa obnoviti i sve će biti kao prije. Svake godine u šestom mjesecu na ovom se mjestu održava misa za sve poginule, na kojoj se okupljaju i veterani iz Puma. Na Duvjakuši i okolnom području odvijale su se strašne bitke u Domovinskom ratu. Mi smo, kao i na ostalim bitnim mjestima, imali čast ovdje predvoditi molitvu za poginule branitelje. Nakon Duvjakuše, nastavili smo put prema Jankovom brdu. Pritom smo se popeli i na Sveti Šimun (1714 m). Jankovo brdo sa svojih 1780 m najviši je vrh Splitsko-dalmatinske županije. S ovog su vrha pripadnici Hrvatske vojske 1995. prvi put od početka rata s Dinare ugledali Knin. Spust s Jankovog brda bio je dug i spor, bez daška vjetra. Polako smo se približavali još jednoj izrazito bitnoj točki, Antića Glavici. Ali prvo smo se popeli na vrh Ćorin Lacmen, u blizini kojega je od minobacačke granate poginuo hrvatski vojnik Josip Goreta. Uz sam vrh smo prošli i pored skloništa PS Hrvatski vitez Josip Goreta i tamo napravili pod žegom pauzu za ručak. Na putu prema Antića Glavici u jednom smo trenutku čak prošli i kraj kućice sa zelenim, plodnim vrtom, koji je jako odskakao od ostatka te pustoši. U podnožju Antića Glavice ponovno smo dobili stupove za markiranje staze, i markirali smo stazu sve do vrha. Antića Glavica (1539m) jedan je od strateški najbitnijih vrhova ovog dijela Dinare, jer se može nadzirati sve između Sinja i Knina, pa i dalje. Za njezino osvajanje vodile su se žestoke bitke: izgubljena je pa osvojena čak 11 puta od strane pripadnika 126. brigade HV. Dolaskom na vrh lako je vidjeti i zašto toliki trud: s ovog mjesta vidi se kompletno Perućko jezero, Svilaja, Vrlika, Kijevo, Cetina… Spustivši se s Antića Glavice, nastavili smo do PS Rupe, a s obzirom da je bila nedjelja i nismo imali prilike slaviti svetu misu, izmolili smo krunicu na kojoj su nam se pridružili još neki hodočasnici. Na putu smo sreli i jednog konja koji nas je pozdravio glasnim njištanjem. PS Rupe smješteno je u podnožju Lišanjskog vrha. Do skloništa smo došli u zalazak, i predivne zlatne boje prostranih polja stvarno su oduzimale dah. Ove je večeri naš Nikola slavio rođendan, tako da smo u Rupama imali feštu!
Koliko god Rupe bile predivne, sutradan smo već ujutro platili cijenu ljepote velikom žegom. Ako do ovog trenutka na Dinari nije bilo hlada, e pa na ovom je dijelu to postalo još i izraženije. Ovaj dio Dinare zapravo je jedan, ogroman, suh i prostran greben. Uspon na Lišanjski vrh započeli smo rano pa vrućina još nije bila toliko izražena. Negdje na strmoj padini Lišanjskog vrha nalazi se hrvatsko-bosanska granica, tako da Lišanjski vrh (1794 m), sasvim nelogično, nije pogranični vrh pa time ni nije drugi najviši vrh Hrvatske, što bi inače bio. Neobične granice koje smo komentirali cijelim Putem Oluje rezultat su raznih povijesnih okolnosti, a ova konkretno takva je još od Turaka. Pred samim vrhom nalaze se neobični utori u planini, koje su naši vojnici iskopali u Domovinskom ratu. Kako bi na tu veliku visinu doveli tenk, izgradili su cestu skroz do gore, a zatim iskopali nekoliko pozicija u koje se tenk mogao zavući, opaliti i sakriti da ga neprijatelj ne može uočiti. Naša vojska i dalje drži rekord za najvišu poziciju tenka na svijetu! Na Lišanjskom vrhu sudionici Puta Oluje postavili su 2022. velik i težak metalni križ neobične građe, zbog koje on pri udarima bure “svira”. Ipak, jaki su ga udari vjetra i srušili, tako da smo se potrudili i zajedničkim ga snagama podigli nazad i usidrili. S Lišanjskog vrha nastavili smo dalje prema Žrvnju. S obzirom da Lišanjski vrh ne spada u Hrvatsku, Žrvanj je sa svojih 1768 m službeno 2. najviši vrh Lijepe Naše. Dosta je udaljen i izoliran, na njega ne postoji kratak uspon, tako da je vrlo slabo posjećen. Sa Žrvnja je slijedio spust od 1500 metara visinske razlike, skroz do izvora Cetine. Ovo je bio jedan od najveličanstvenijih dijelova puta: od Žrvnja do Cetine postoji jedna jedina, beskonačna padina, bez ikakvog vrha između, i put doslovno vodi od vrha prema dolje skroz ravno, sve dok se ne spusti do kraja. Putem smo prošli pored Kozje jame, ogroman otvor u padini koji je sam Bog oblikovao. Kako smo se spuštali, temperatura je sve više rasla i bilo nam je stvarno teško i vruće. Kad smo se već dosta spustili, ispod 1000 m nadmorske visine, pomalo se pojavljivalo drveće, pa smo barem imali malo hlada. U ovom dijelu vidjeli smo čak i nekoliko napuštenih kućica. Izvor Cetine bio je pravi blagoslov: nakon napornog, vrućeg dana umakanje nogu i čak kupanje u ledenoj Cetini povratilo nam je svu izgubljenu snagu. Noć smo proveli u selu Glavaš, a navečer nam je u posjet došao povjesničar, koji je održao kratko predavanje o temi pobunjenih Srba i njihovom djelovanju. Sa sobom je donio originalne karte koje su pobunjeni Srbi ostavili pri bijegu, tako da smo imali priliku gledati karte po kojima su pisali i planirali njihovi krvnički vođe.
Predzadnji dan Puta Oluje krenuli smo iz sela Glavaš prema najvišem vrhu Hrvatske, Sinjalu. Čim smo prešli visinu od 1000 m osjetili smo ugodni povjetarac i pad temperature, tako da nam je to dalo snagu i pogurnulo nas dodatno prema gore. Atmosfera u ekipi je bila odlična i činilo se kao da ćemo potrčati do gore. Prije Sinjala došli smo do skloništa PS Drago Grubać, koje je najviši planinarski objekt u Republici Hrvatskoj. Na obližnjem vrhu Ošljak postavljen je Spomenik Domovini. Spomenik se sastoji od dva kamena: na jednom su uklesani stihovi Silvija Strahimira Kranjčevića iz pjesme Moj dom, a na drugom su razbacani crveni kvadratići nepravilnog oblika, koji simboliziraju Domovinski rat i razbijenu hrvatsku povijest. Spomenik je napravljen od kamenja s Dinare, a napravio ga je, kao i još nekoliko spomenika na Dinari, lokalni umjetnik iz Trilja. Dalje smo nastavili prema Sinjalu. Došavši na vrh, koji je na visini 1831 m, zatekao nas je dosta oštar i hladan vjetar, tako da se gore nismo dugo zadržali. Na vrhu se nalazi malo planinarsko sklonište, kao i križ. Pogled s vrha ne seže predaleko, ali vidjeli smo predivna prostranstva Dinare sa svih strana, a u daljini se čak vidio i Konj, naš prvi osvojeni vrh, gdje smo bili prije 6 dana! Po silasku smo zastali kod predivnog skloništa Zlatko Prgin. Kako smo se krenuli spuštati, tamni oblaci su se sve više približavali, tako da nas je na pola puta do PK Brezovac, gdje je naš posljednji kamp, ulovila kiša i nevrijeme. Ipak, sretno smo stigli do kampa, a kiša je ubrzo prestala, tako da nam nije pokvarila doživljaje, pogotovo jer smo ponovno imali priliku vidjeti divan zalazak sunca.
Posljednji, sedmi dan hodočašća, 5.8., bio je rezerviran za spust u Knin, baš kao što su se naši dečki sjurili s Dinare prema Kninu 4. i konačno 5. kolovoza 1995. Krenuli smo rano, pred svitanje, kako bismo na vrijeme došli u Knin. Dinara u zoru je stvarno nešto predivno, u podnožjima vrhova stajala je mala maglica, prve zrake sunca još su se probijale do nas, i cijela atmosfera koju je to stvorilo dodatno je pojačavala naše uzbuđenje i iščekivanje dolaska u Knin. Prva stanica pri spustu bio nam je spomenik podignut na ledini zvanoj Crvena Zemlja, u blizini vojnog poligona Josip Markić. Spomenik je dignut u čast poginulih pripadnika 4. gardijske brigade, Pauka, koji su zajedno sa 7. gardijskom brigadom oslobodili Knin. Spomenik je u obliku velikog broja 4, na kojem je istaknut križ i hrvatski grb, a ispod stoji natpis „Putniče stani ni koraka dalje”. Nakon molitve na posljednjoj stanici prije Knina, nastavili smo dalje. U jednom smo trenutku napokon uočili Knin iz daljine, a kad smo se spustili u selo Guge dočekale su nas brojne zastave, kojih je što smo se više približavali gradu bilo sve više. Ovaj dio puta bio je stvarno izazovan, hodanje po užeglom asfaltu, u podne, prema Kninu koji je ljeti jedan od najvrućih gradova u Hrvatskoj definitivno nije za svakoga. Ipak, uz našu ogromnu želju i entuzijazam, snagu su nam davali i pozdravi ljudi koji su nas dočekali u Kninu, bilo na ulici, bilo sa svojih balkona i prozora. Ohrabreni na taj način, umorni, ali presretni uspeli smo se na vrh Kninske tvrđave. Nakon kratkog odmora i divljenja pogledu, onima koji su prvi puta prošli Put uručene su značke Puta Oluje. Neki su dali i intervju za televiziju, neki susreli stare prijatelje i bivše hodočasnike puta, neke su dočekali članovi obitelji…
Nakon Knina zaputili smo se na našu početnu točku u Trilj, na završno druženje janjetinu i odojak 🙂 Tim druženjem službeno je završio naš Putu Oluje. Velika je čast i na ponos proći ovim putevima, kojima su naši branitelji hodali s teškom opremom, u neprijateljskim, zimskim uvjetima i ljetnim vrućinama. Ponosni što smo dali svoj doprinos očuvanju sjećanja na njihovu žrtvu, iz Trilja smo se vratili kući puni dojmova, novih prijateljstava i s odlukom da se definitivno vraćamo dogodine!
