Bili smo v Sloveniji!
Još jedan x-izlet van granica Lijepe naše, u susjednoj nam Sloveniji, zbio se 11.-12. srpnja 2026. godine Gospodnje. Tog vikenda 28 entuzijasta odlučilo je 40 sati svoga života uložiti na planinarenje u Sloveniji.
Pod palicom voditeljice Brune Bušić karavana je krenula iz Zagreba oko 5:30 sati. Prvo prebrojavanje prisutnih, pozdrav zastavi, upoznavanje novih i prepoznavanje starih lica te okrjepa zrncima kofeina bila je na Počivališču Voklo. Nakon protokolarnih aktivnosti krenuli smo prema cilju – Planinski dom pod Strožičem gdje ostavljamo limene ljubimce i radimo posljednje pripreme za zadaću koja je pred nama.
Prvoga dana zadatak je bio uspon na planinski vrh Strožič (2132 mnv). S osmijehom na licu i razgovorima u kojima je prosječan broj riječi u minuti nerijetko prelazio 280, uputili smo se prema vrhu. Uživali smo u prizorima prekrasne šuma, zvukovima tišine koju su probijali naši koraci po planinarskom putu, a mali broj ljudi koje smo susreli putem omogućio nam je da izlet bude više samo naš. Kako smo se penjali, nagib terena je počeo prelaziti 20%, osmijesi su se pretvorili u zadihana lica, a broj riječi u minuti postao je limes koji teži nuli. Izlaskom iz šumovitog dijela došli smo u predio okružen šikarom i niskim raslinjem, a potom u predio koji je bio isključivo stjenovit. Posljednjih 150-200 metara visinske razlike svladavali smo rukama i nogama držeći se za sigurnosne sajle i ankere zabijene u stijenama. Dolaskom na vrh svi napori koje smo imali pali su u drugi plan jer nas je zadivio pogled koji se pružao u svim smjerovima, 360° oko nas. Nakon kraćeg odmora i okrjepe uputili smo se natrag prema domu. Silazak je, naravno, bio puno jednostavniji pa se broj riječi u minuti opet podigao te se nerijetko mogao čuti dobar vic, fora ili stih neke poznate pjesme. Taj dan hodali smo oko 6 sati i 30 minuta, prešli oko 7.5 km, svladali oko 1020 m visinske razlike (uspona) te imali prosječnu brzinu hoda 1.2 km/h.
Planinarski dom bio je samo naš ako ne računamo dvoje starijih Nizozemaca (cca. 35 godina). Poslije osvježenja i večere razgovarasmo, zasvirasmo, zapjevasmo i UNO igru zaigrasmo, a domaćinima se sprijateljismo stihovima poznatih hrvatskih pjesnika 20. i 21. stoljeća: Olivera i Marka. Sve to trajalo je do hidrejšen brejka nogometne utakmice Norveška-Engleska nakon čega smo se uputili na spavanje.
Drugoga dana nakon obilnog doručka krenuli smo prema mjestu Tržič gdje smo pohodili svetu misu s domaćim vjernim pukom. Iako je misa bila na slovenskom – poruka je shvaćena: Nije važno da je nešto lijepo, nego da je korisno. Što je to lijepo vrijeme? Sunčan dan? Možda jeste onima koji planiraju dejtati u maksimirskoj šumi i piti kavu na Vidikovcu. Ali, jednom poljoprivredniku čiji usjevi propadaju zbog nedostatka vlage, lijepo vrijeme je zapravo kišni dan. Poslije mise pozdravio nas je župnik Tomaž Prelovšek te ispričao kratku povijest mjesta i crkve. Fun fact je taj da je Tržič zapravo hrvatsko mjesto jer su tamo 1970.-ih doselili Hrvati iz Bosne kao radna snaga koja je nedostajala tako da ih i dandanas ima u nemalom broju. Nakon duhovne okrjepe, uputili smo se prema podnožju Velike Planine. Zadatak drugog dana bio je uspon na Veliku Planinu (1667 mnv). Međutim, zbog manjka vremena uspon smo odradili nihalkom i sedežnicom. Na samom vrhu nalazi se tradicionalno pastirsko naselje s drvenim kolibama. Prizor koji smo gore doživjeli teško je za opisati. Prekrasnim zelenim livadama širio se zvuk kravljih zvona obješenih o vratove smeđih kravica koje su zajedno zvučale kao skladan orkestar. S obzirom da su naše želučane kiseline dugo mirovale, bili smo primorani uznemiriti ih u restoranu Gostišče zeleni rob. Nakon ručka krenuli podijelili smo se u dvije skupine: lagani i još lakši. Prvi su se s Velike Planine zaputili pješice prema točki od koje smo krenuli, dok su se drugi odlučili za nihalku i sedežnicu. Ovo samo govori koliko smo bili „lagani“ za dogovor – bez pritiska, svatko prema svojim mogućnostima, dopustiti drugome da bude svoj – to je X. Prvi dio silaska s Velike Planine bio je tehnički zahtjevan, a na dijelovima čak i opasan. Na to nas je upozorila i pločica s natpisom koja je stajala na ulasku na stazu. Međutim, ova situacija potaknula je međusobno zajedništvo – pomaganje, čekanje, zajedničke pauze, prilagodbu tempa. Travnate oaze na kojima smo radili pauze i pogledi s visokih strmina stvarali su u nama oduševljenje koje je prevladavalo povremene strahove. Kako smo se spuštali, staza je bila tehnički sve manje zahtjevna, a mi sve veseliji. Zanimljivo je to da prilikom spuštanja nismo sreli niti jednog planinara tako da je staza bila doslovno – samo naša. Taj dan hodali smo oko 4 sata i 30 minuta, prešli oko 7.5 km, svladali oko 1130 m visinske razlike (spuštanja) te imali prosječnu brzinu hoda 3.9 km/h. Oko 19 sati spustili smo se na početnu točku – parkiralište. Tu smo svi zajedno izlet zaključili kratkom molitvom, a nakon zagrljaja i pozdrava, limenim ljubimcima uputili smo se prema Lijepoj našoj. Pojedine skupine svoje suho grlo okvasile su na nekoj od Petrolovih postaja.
Ova izlet bio je poseban po tome što je istome prisustvovao veliki vođa – predsjednik Damjan Klemenčić koji je nesebično s nama podijelilo note najpoznatijih hrvatskih pjesama, tenorski glas i viceve koji datiraju iz ’90.-ih.
Voditeljica Bruna Bušić još jednom pokazala je svoje liderske sposobnosti i odradila odličan posao kao organizatorica – sve upute su bile pravovremene i tehnički ispravne.
U Zagreb smo se vratili bogatiji za još jedno životno iskustvo planinarenja s IKS-om.
Veselimo se sljedećem izletu u Sloveniju! Nemoj propustiti to iskustvo!
Veselimo se našega naslednjega potovanja v Slovenijo! Ne zamudi te izkušnje!
Autor: Stjepan Miletić
