6. lipnja ove godine održan je 9. pohod za hrvatske branitelje poginule na Velebitu. Iz naše udruge sudjelovalo je 13 članova koji su, unatoč vikendu prepunom događanja u Zagrebu, ipak odlučili provesti vrijeme na Velebitu.
Nakon jutarnje kave u Hostelu Sveti Rok, koji nam je bio početna točka okupljanja, zaputili smo se legendarnom Majstorskom cestom prema početku planinarske staze. Vožnja kroz netaknutu prirodu zaista je bila predivna, a svako malo bi između drveća provirio veličanstveni pogled na Južni Velebit. Nakon jednosatnog truckanja makadamom, sparkirali smo aute i krenuli pješačiti. Već na samom početku susreli smo velik broj planinara koji su išli u istom smjeru kao i mi: prvo do Stanova Jurjevića, a zatim na Sveto brdo. Putem smo sreli i neke bivše, ali i aktualne članove X-a koji su na pohod krenuli u vlastitoj organizaciji.
Početni dio uspona vodi kroz gustu bukovu šumu, pa smo hodali i ne sluteći što nas čeka. No, dolaskom do Jurjevićevih stanova, pred nama se odjednom otvorila široka visoravan, a nad njom je u svom svojem sjaju i veličini dominiralo Sveto brdo. Već s tog mjesta pucao je predivan pogled na Maslenicu, zadarske otoke, Tulove grede i ostale vrhove Južnog Velebita.
Na Jurjevićevim stanovima sudjelovali smo u svetoj misi i zajedničkoj molitvi za sve branitelje koji su se borili i poginuli na ovim prostorima. Prije same mise zapjevali smo i himnu uz pratnju gitare, a pažnju je posebno privlačio veliki hrvatski barjak. Nismo ni slutili da ćemo upravo mi, samo sat vremena kasnije, dobiti čast ponijeti taj isti barjak na sam vrh!
Nakon mise i kratke okrijepe krenuli smo prema gore. Iako prilično strma i zahtjevna, staza do Svetog brda je, prema mom skromnom mišljenju, jedna od najljepših u Hrvatskoj: dok hodaš stazom, jednostavno ne znaš kamo prije gledati jer je pogled na sve strane apsolutno predivan. Nakon sat i pol uspona stigli smo na vrh, gdje nas je dočekao (ako je to moguće) još ljepši pogled na zadarski arhipelag i ostatak Velebita. Nažalost, na vrhu se nismo mogli zadržati predugo jer su gusti oblaci i hladan velebitski vjetar odlučili preuzeti glavnu riječ. Ipak, prije spuštanja razvili smo veliki barjak i omogućili i drugim planinarima da ulove nekoliko neponovljivih fotografija.
Nakon povratka do auta, vratili smo se do Hostela Sveti Rok. Tamo nas je dočekala prava slavljenička atmosfera, tamburaši i domaći grah, a slavlje se nastavilo sve do večeri. Ovaj je izlet stvarno bio jedan od onih koji se nikad ne zaboravljaju!
Sljedeće godine održat će se jubilarni, 10. pohod, i nadamo se da će nam se ovaj put pridružiti još više mladih planinara!
Autor: Matea Cvetković
